preskoči na sadržaj
Vijesti

Internet može biti ljepše mjesto

Centar za razvoj mladih u sklopu projekta Siguran klik proveo je natječaj za najbolje dječje literarne radove na temu Internet može biti ljepše mjesto. Projektni tim donio je odluku o najboljima koje će nagraditi prigodnim plaketama: 

1. mjesto – Lea Sekulić, učenica 8.a razreda Osnovne škole Sunja
2. mjesto – Marko Jukić, učenik 6.a razreda Osnovne škole Franje Krežme, Osijek
3. mjesto – Hrvoje Debeljak, učenik 3. razreda Srednje škole Pregrada.

Rad možete pročitati pod opširnije.


U konkurenciji od ukupno 103 prijavljena tekstovi navedenih učenika dobili su najveći broj bodova. Prilikom ocjenjivanja vodilo se računa o njihovoj dobi, odnosno o razredu koji pohađaju – naime, u natječaju su mogli sudjelovati učenici svih osnovnih i srednjih škola s područja Hrvatske.

Čestitamo Marku!

Izvor: STUDENTSKI.HR

Internet može biti ljepše mjesto
 
Moje ime je Ivan i učenik sam šestog razreda. Svi su u mom razredu  imali društvene mreže – osim mene. Tata i mama nisu mi dopuštali.  Shvaćao sam što mi žele reći, ali ipak sam se osjećao nekako izolirano. Filip me počeo nagovarati da mi instalira Facebook, a na kraju sam i pristao. Mami i tati sam obećao da ću biti jako oprezan.

Pronašao sam ljude sa sličnim interesima: ljude koji čitaju knjige, slažu Lego kocke i programiraju. Imao sam mnogo prijatelja na Facebooku. Upoznao sam i Hrvoja. Ima 12 godina. I Filip ga je imao za prijatelja na Facebooku. Prošlo je dva dana i Hrvoje nas je pozvao u park u 18 sati. Rekao sam mami i tati da idem s Filipom. On me već čekao. Moram napomenuti da je bila zima, park je bio u mrklom mraku i nije mi bilo ugodno. Spazio sam nekoliko silueta. Kako sam se približavao do mene je dopirao zvuk cajki. Ogledavao sam se i tražio Hrvoja – mog i Filipovog Facebook prijatelja. U parku uopće nije bilo djece. Onda je horor počeo! Dečko od 17 godina prišao nam je sa zlobnim smiješkom na licu. Iza njega se pojavio dečko na biciklu. Uopće se nisam osjećao ugodno u njihovom društvu. Dečko od 17 godina se isprsio i zaustio „Šta ima klinci?! Kud' ste krenuli?“ Rekli smo im da čekamo prijatelja. Na moj najveći užas, znali su naša imena. U jednom sam trenutku shvatio da je jedan od njih upravo naš Hrvoje te da smo prevareni. Jeza se nadvila nad nama. U mojoj je glavi odjednom bljesnula riječ „TRČI!“. Potrčao sam koliko su me noge nosile, a i Filip me dostizao. Samo smo htjeli doći do gradskih svjetala. Veliki zlokobni momak sustigao nas je i rekao: “Hej, mali! Nemoj me umarati. Imaš li ti možda love? Ak' imaš deset kuna pustit ćemo te.“ Uza sebe nisam imao ništa. Svjetlo i rijetki prolaznici ulijevali su mi nadu da ćemo se nekako izvući iz ove situacije. Zlostavljači su shvatili da nemamo novca, no nisu nas htjeli pustiti. Samo su tražili nekoga na kome bi se iskalili. Htio sam se rasplakati, a potajno i jesam. Nemojte nikome reći! Što mogu, ipak sam samo dijete. Onaj veliki momak približio mi se neugodno blizu i rekao: „Aj, ne boj se! Nećemo te tući… za sada!“. Nisam mu baš vjerovao. U glavi su mi se vrtjele mamine i tatine riječi kako se na Facebooku svatko može predstaviti kako želi. Tek mi je sada palo na pamet da im uopće nisam spomenuo da ću danas upoznati dječaka s interneta niti da ću ići u mračni park. Praćeni dvojicom nasilnika došli smo do Trga Ante Starčevića. Ozbiljno sam razmišljao o tome kako je jadno terorizirati dva preplašena dvanaestogodišnjaka. Ova dvojica bila su starija i veća od nas, a ako su već tražili tuču – kako to da se nisu okomili na nekoga svoje dobi? Suze su mi curile od bijesa i, najviše, straha. Iskoristili smo priliku za bijeg kada su nasilnici zastali na kiosku. Trčao sam tako brzo da sam se osjećao kao da mi se pluća tope i kao da sam progutao radioaktivni otpad. Drugi dečko na biciklu me sustizao. Došao sam do svjetla, do ljudi, do Trga slobode. Bio sam na sigurnome. Filip je dotrčao do mene. Zlostavljači su zastali, kao da su se bojali ljudi i svjetla.  Konačno sam nazvao svoju mamu. Odmah je znala da nešto nije u redu i to se čulo kroz njezina panična pitanja. Došla je u roku od minute s tatom. Mama i tata su otpratili Filipa kući, a potom sam im sve ispričao. Gledali su me u šoku i nevjerici. Mama se tresla od straha, mislio sam da će se onesvijestiti od svega što je čula. Tata je, s druge strane, bio jako ljut. Pričao sam s njima cijelu večer. Bili su zabrinuti jer dvojica huligana u gradu presreću djecu i pokušavaju ih opljačkati, a pri tome se i lažno predstavljaju.. Na kraju se doznalo da oni žive u domu za nezbrinutu djecu. Mama i tata su ih prijavili jer nisu željeli da se ponovi užas koji se dogodio Filipu i meni, priznajem, djelomice i našom krivicom.

Filip i ja naučili smo vrijednu lekciju. Ne trebamo biti tako lakovjerni i odavati svoje podatke drugima. Mami i tati sam čvrsto obećao da se više nikada, baš nikada, neću uživo sretati ni s kim s Facebooka bez njihove pratnje. Internet može biti dobar i kvalitetan, samo trebamo paziti i biti promišljeni. Ponekada razmišljam o svemu što se dogodilo. Ponekada sanjam da opet uplašen trčim od svojih progonitelja. Volio bih da se nikome ne dogodi ono što se dogodilo meni.

 



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Administrator   datum: 19. 3. 2021.

English

Oglasna ploča

Udžbenici
  • Uskoro udžbenici za 2021./2022.

(kupuju se naslovi označeni plavom bojom)


Projekti


Korisni linkovi

Kalendar
« Lipanj 2021 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji





preskoči na navigaciju